Nakon odluke o istupanju iz Radne skupine za izradu Akcijskog plana zaštite i promicanja ljudskih prava 2026.–2027. i Akcijskog plana suzbijanja diskriminacije 2026.–2027., smatramo važnim detaljnije obrazložiti prijedloge koje smo uputile tijekom procesa te razloge zbog kojih se ne slažemo s očitovanjima nadležnih tijela na te prijedloge.
Tijekom rada Radne skupine Dugine obitelji predložile su niz konkretnih mjera usmjerenih na unapređenje položaja LGBTIQ osoba i njihovih obitelji. Većina tih prijedloga nije prihvaćena ili je značajno ublažena.
U nastavku donosimo pregled ključnih prijedloga i razloga zbog kojih smatramo da su odgovori nadležnih tijela neadekvatni.
1. Uspostava međuresornog tijela za LGBTIQ politike
Predložile smo uspostavu stalnog međuresornog tijela koje bi koordiniralo politike vezane uz prava LGBTIQ osoba i pratilo provedbu Strategije EU za LGBTIQ jednakost.
EU Strategija jasno poziva države članice da uspostave koordinacijske mehanizme i nacionalne akcijske planove s jasnim odgovornostima. Takvi mehanizmi već postoje u državama poput Malte, Belgije i Španjolske, gdje postoji centralizirana koordinacija LGBTIQ politika.
U Hrvatskoj, takav sustav ne postoji, što rezultira fragmentiranim pristupom i nedostatkom odgovornosti.
2. Sustavno prikupljanje podataka o položaju LGBTIQ osoba
Naš prijedlog zamijenjen je generičkom formulacijom o “prikupljanju podataka o jednakosti”.
To je ozbiljan problem jer podaci jasno pokazuju da LGBTIQ osobe nisu samo jedna od mnogih skupina, nego skupina s izraženim specifičnim rizicima:
- čak 57% LGBTIQ osoba u Hrvatskoj prijavilo je diskriminaciju u različitim područjima života, što je gotovo dvostruko više od EU prosjeka od 30%
- samo 28% LGBTIQ osoba u Hrvatskoj otvoreno govori o svom identitetu, u usporedbi s 51% na razini EU
Bez ciljano prikupljenih podataka o LGBTIQ osobama, nije moguće razviti učinkovite politike niti pratiti njihov učinak.
3. Uklanjanje diskriminacije u zdravstvu (darivanje krvi)
Prijedlog uklanjanja diskriminatornih praksi u darivanju krvi nije uvršten u nacrt.
To je posebno problematično jer istraživanja pokazuju da:
- 16% LGBTIQ osoba u EU doživjelo je diskriminaciju u zdravstvenom sustavu, a kod trans osoba taj broj raste na 34%
Europske države poput Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva već su prešle na modele procjene rizika temeljene na ponašanju, a ne na seksualnoj orijentaciji.
Zadržavanje postojećih praksi znači održavanje institucionalne diskriminacije u zdravstvenom sustavu.
Važno je naglasiti da činjenica da Hrvatska na razini propisa ima smjernice koje formalno zabranjuju diskriminaciju u postupku darivanja krvi ne znači da takva diskriminacija ne postoji u praksi. Naime, prema informacijama s terena i iskustvima građana, u pojedinim mjestima i dalje se koriste pisane upute i obrasci prema kojima muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM) ne mogu darivati krv, neovisno o stvarnom rizičnom ponašanju.
Takva praksa ukazuje na raskorak između formalnog normativnog okvira i njegove primjene u zdravstvenom sustavu. Bez jasne revizije obrazaca, uputa i prakse na razini svih zdravstvenih ustanova, kao i bez sustavne edukacije zdravstvenih djelatnika, diskriminacija ostaje prisutna unatoč postojećim pravilnicima.
4. Edukacije javnih i državnih službenika
Iako su edukacije uključene u nacrte planova, one su formulirane izrazito općenito, bez jasnog fokusa na specifične oblike diskriminacije s kojima se suočavaju LGBTIQ osobe.
Takav pristup nije u skladu s praksom u nizu država članica Europske unije, gdje su edukacije javnih službenika prepoznate kao ključna komponenta provedbe politika jednakosti. Primjerice, u Francuskoj je edukacija državnih službenika jedna od centralnih mjera nacionalnog plana za LGBTIQ jednakost, a u Njemačkoj postoji i posebna funkcija saveznog povjerenika za LGBTIQ ravnopravnost koji koordinira politike i surađuje s ministarstvima, uključujući i u području edukacije javne uprave . U Italiji i drugim državama članicama Vijeće Europe također naglašava da učinkoviti nacionalni planovi uključuju strukturirane edukacije službenika kao ključnu mjeru provedbe .
Sličan pristup prepoznaje i Strategija Europske unije za LGBTIQ jednakost, koja izričito naglašava potrebu da javni službenici na svim razinama uprave budu adekvatno informirani o pravima LGBTIQ osoba i njihovih obitelji te osposobljeni za njihovu provedbu u praksi .
U hrvatskom kontekstu, međutim, edukacije su u nacrtima planova postavljene kao generička aktivnost bez jasnog sadržaja, ciljanih skupina ili očekivanih ishoda. LGBTIQ osobe se pritom spominju tek kao jedna od skupina u širem popisu, bez prepoznavanja specifičnih problema poput nepriznavanja obiteljskih odnosa, administrativnih prepreka ili diskriminatornih postupanja u institucijama.
Takvo razvodnjavanje mjere dovodi do toga da edukacije ostaju formalna obveza, bez stvarnog potencijala da promijene praksu javnih tijela. Bez jasno definiranih sadržaja i ciljeva, ne može se očekivati da će edukacije doprinijeti smanjenju diskriminacije ili poboljšanju pristupa pravima za LGBTIQ osobe.
5. Pravna pomoć i pristup pravdi
Predložile smo jačanje sustava besplatne pravne pomoći za LGBTIQ osobe kroz ciljane programe i suradnju s organizacijama civilnog društva koje imaju iskustvo u radu s ovom skupinom.
U nacrtima planova ova tema je uključena samo kroz općenite formulacije o pravnoj pomoći, bez prepoznavanja specifičnih prepreka s kojima se LGBTIQ osobe suočavaju.
Takav pristup zanemaruje ključnu činjenicu: formalna dostupnost pravne pomoći ne znači i stvarnu dostupnost u praksi.
Prema istraživanjima Agencije EU za temeljna prava (FRA), velik broj LGBTIQ osoba koje dožive diskriminaciju ili nasilje ne prijavljuje incidente, najčešće zbog:
- nepovjerenja u institucije
- straha od dodatne viktimizacije
- uvjerenja da se ništa neće promijeniti
- nedostatka informacija o pravima i dostupnim mehanizmima zaštite
U nekim državama članicama EU ovaj problem prepoznat je i adresiran kroz ciljane mjere. Primjerice:
- u Nizozemskoj i Belgiji postoje specijalizirane organizacije koje pružaju pravnu i savjetodavnu podršku LGBTIQ osobama uz institucionalnu podršku države
- u Irskoj i Španjolskoj nacionalni planovi uključuju financiranje organizacija civilnog društva koje pružaju pravnu pomoć i podršku žrtvama diskriminacije
Takvi modeli pokazuju da je suradnja države i organizacija civilnog društva ključna za stvarnu dostupnost pravne zaštite.
Ovakav pristup jasno je prepoznat i u Strategiji Europske unije za LGBTIQ jednakost, koja naglašava potrebu za:
- poboljšanjem pristupa pravdi za LGBTIQ osobe
- osiguravanjem učinkovitih mehanizama prijave diskriminacije i nasilja
- jačanjem podrške žrtvama kroz specijalizirane usluge
U hrvatskom kontekstu, međutim, izostanak ciljanih mjera znači da se problem pristupa pravdi prepušta općem sustavu koji već sada ne uspijeva adekvatno odgovoriti na potrebe LGBTIQ osoba.
Bez specifičnih programa, edukacije i suradnje s organizacijama koje imaju povjerenje zajednice, sustav pravne pomoći ostaje formalno dostupan, ali stvarno nedostupan velikom dijelu LGBTIQ osoba.
6. Zločini iz mržnje i sigurnost
Predložile smo uvođenje specifičnih edukacija za suce, državne odvjetnike i policiju o prepoznavanju, kvalifikaciji i procesuiranju zločina iz mržnje i govora mržnje prema LGBTIQ osobama.
U nacrtima planova ove su aktivnosti ublažene i integrirane u opće edukacije o diskriminaciji, bez jasnog fokusa na zločine iz mržnje i bez razrade konkretnih sadržaja.
Takav pristup zanemaruje činjenicu da zločini iz mržnje zahtijevaju specifična znanja i pristup koji nadilazi opće razumijevanje diskriminacije.
Podaci pokazuju ozbiljnost problema:
- prema istraživanjima FRA, velik broj LGBTIQ osoba u EU doživio je uznemiravanje ili nasilje, dok značajan dio njih ne prijavljuje incidente policiji
- u Hrvatskoj, značajan postotak LGBTIQ osoba izbjegava određena mjesta iz straha od nasilja, što ukazuje na stvaran osjećaj nesigurnosti u svakodnevnom životu
Jedan od ključnih problema je neprepoznavanje motiva mržnje u praksi. Bez adekvatne edukacije:
- policija često ne kvalificira incident kao zločin iz mržnje
- državno odvjetništvo ne preuzima takvu kvalifikaciju
- sudovi ne uzimaju u obzir motiv mržnje kao otegotnu okolnost
Rezultat je sustavno podcjenjivanje i neprocesuiranje zločina iz mržnje.
U nizu država članica EU ovaj problem se rješava kroz ciljane mjere:
- u Španjolskoj i Portugalu postoje specijalizirane jedinice unutar policije za zločine iz mržnje
- u Nizozemskoj i Belgiji provode se redovite edukacije za policiju i pravosuđe o prepoznavanju i procesuiranju zločina motiviranih predrasudama
- u nekim državama postoje i posebni tužitelji ili kontakt točke za zločine iz mržnje
Ovakav pristup usklađen je i sa Strategijom Europske unije za LGBTIQ jednakost, koja naglašava potrebu za:
- jačanjem kapaciteta policije i pravosuđa za prepoznavanje i procesuiranje zločina iz mržnje
- povećanjem povjerenja žrtava u institucije
- osiguravanjem učinkovite zaštite i podrške žrtvama
U hrvatskom kontekstu, međutim, integriranje ove teme u opće edukacije znači gubitak fokusa na specifične obrasce nasilja i diskriminacije s kojima se suočavaju LGBTIQ osobe.
Bez ciljane edukacije i jasnih protokola, zločini iz mržnje ostaju nedovoljno prepoznati, nedovoljno procesuirani i nedovoljno sankcionirani.
Podaci jasno pokazuju da su LGBTIQ osobe u Hrvatskoj izložene višim razinama diskriminacije, nesigurnosti i društvene nevidljivosti u odnosu na opću populaciju. Riječ je o sustavnim problemima koji zahvaćaju različita područja života, od pristupa zdravstvenoj zaštiti i pravdi, do sigurnosti u javnom prostoru i prepoznavanja obiteljskog života.
Unatoč tome, konkretni i ciljano usmjereni prijedlozi mjera koje su predložile organizacije civilnog društva i pravobraniteljske institucije zamijenjeni su općenitim i neobvezujućim formulacijama koje ne odgovaraju na stvarne potrebe niti stvaraju uvjete za mjerljive promjene.
Takav pristup dovodi do toga da se odgovornost za provedbu razvodnjava, mjere ostaju neprecizne, a njihovi učinci teško provjerljivi. Bez jasnih ciljeva, rokova i pokazatelja uspješnosti, akcijski planovi gube svoju svrhu kao alat javnih politika.
Strategija Europske unije za LGBTIQ jednakost u dokumentima se koristi kao referenca, ali ne i kao operativni okvir. Umjesto da služi kao temelj za razvoj konkretnih mjera, ona ostaje na razini deklarativnog pozivanja, bez stvarne integracije u nacionalne politike.
Takav pristup ne predstavlja stvarni napredak, nego održavanje postojećeg stanja kroz privid djelovanja. U kontekstu već dokumentiranih problema i jasnih preporuka na razini Europske unije, to znači propuštanje prilike za sustavno unapređenje ljudskih prava.
U konačnici, postavlja se pitanje svrhe ovakvih dokumenata: jesu li oni alat za stvarnu promjenu ili samo formalno ispunjavanje obveza bez političke volje za provedbu.
Dugine obitelji smatraju da javne politike u području ljudskih prava moraju biti utemeljene na podacima, usklađene s europskim standardima i usmjerene na konkretne promjene u životima ljudi, a ne na općenite formulacije koje ne obvezuju nikoga.