Udruga Dugine obitelji u misiji je jačanja vidljivosti i prava LGBTIQ zajednice, s posebnim fokusom na teme i pitanja iz obiteljskog života. Cilj im je da sve obitelji, bez obzira na strukturu, imaju jednaka prava. I to ne samo vezano za roditeljstvo. Predstavnici te Udruge, koja od 2011. djeluje kao neformalna inicijativa, a od 2017. kao udruga, organiziraju, dakako, i razne edukacije, provode javne kampanje te pružaju psihosocijalnu i pravnu pomoć. Ali, kako to već biva, najviše pozornosti javnosti, i oni osobno i tematika kojom se bave, dobivaju kad se u LGBTIQ populaciji dogodi neki problem, incident ili, kao što je povod za razgovor u ovom slučaju, zločin.
Prije nekoliko dana, u prostoru bivše tvornice lijekova Medika u središtu Zagreba, 36-godišnja Sonja Hranjec oštrim je predmetom, kako se sumnja, usmrtila 43-godišnjeg Vedrana Gračana. Žrtva: sportaš, umjetnik, ulični performer. Ubojica, unatoč ženskom imenu, poznat u domaćim alternativnim krugovima kao Njec Hranjec, punker, aktivist i frontmen benda Abergaz. Javnost je ubrzo nakon zločina doznala da je Hranjec rođena kao muškarac, ali je prije otprilike 15 godina promijenila spol. Činjenica da je transrodna osoba počinitelj dodatno je raspirila znatiželju, ali na površinu izvukla i pravo malo more predrasuda, pa i odbojnosti prema seksualnim manjinama.
Sugovornik u našem današnjem razgovoru Daniel Martinović, predsjednik Udruge dugine obitelji u kojoj je aktivan od njenih početaka, svega je toga itekako svjestan. I osobno i bliske osobe oko njega doživjele su diskriminaciju zato što pripadaju queer populaciji. Osobna neugodna iskustva i općenita društvena nepravda prema pripadnicima LGBTIQ zajednice su ga, uostalom, i usmjerila prema javnom angažmanu. Agilan i kooperativan, na naša pitanja promptno je odgovorio.

Jeste li čitali komentare ispod tekstova o ubojstvu u prostorima Medike? Prema ubojici, dakako, nitko nema simpatija, ali isplivalo je puno nesnošljivosti prema transrodnim osobama i općenito prema LGBTIQ populaciji. Jesu li komentari realan odraz stvarnosti u Hrvatskoj?
Čitao sam komentare i jasno je da za nasilje i ubojstvo ne postoji nikakvo opravdanje. Ono što zabrinjava jest kako se osoba svodi na jedan dio identiteta – u ovom slučaju transrodnost – i kako se iz toga izvodi zaključak da je nasilje povezano s rodnim identitetom. To jednostavno nije točno ni prihvatljivo. Nasilje nema rod, spol ili seksualnu orijentaciju.
Što se tiče stvarnosti u Hrvatskoj, istraživanja pokazuju da većina ljudi nema izražen problem s transrodnim osobama – mnogi podržavaju, a velik dio jednostavno nema ništa protiv. No komentari otkrivaju glasnu manjinu koja ne vidi problem u mržnji prema onima koji su različiti, osobito kada se skriva iza anonimnosti. Oni nisu cijela slika društva, ali podsjećaju koliko lako nesnošljivost može prijeći u realni život.
Pribojavate li se da bi ovaj zločin mogao povećati predrasude prema LGBTIQ zajednici kod nas?
Realno je strahovati da će neki političari, mediji ili javne osobe iskoristiti ovaj slučaj za širenje predrasuda. Jedan tragičan čin ne može predstavljati cijelu zajednicu. Zato je odgovornost na svima nama koji ne pristajemo na takve narative da budemo glasni, da svojim postupcima i riječima pokažemo što je hrvatska stvarnost i da budemo primjer solidarnosti i poštovanja.
Jeste li poznavali ubijenog umjetnika i sportaša ili možda ubojicu, za kojeg se zna da je transrodna osoba?
Nisam ih poznavao osobno, ali mnogi ljudi iz mojih krugova jesu i jako su pogođeni tom tragedijom. Ovo je trenutak kada trebamo pokazati suosjećanje i stati uz one koji su izgubili blisku osobu.
Transrodne osobe praktički u svakom kontekstu još izazivaju dosta čuđenja i privlače pozornost javnost. U vezi s tim je još dosta predrasuda i neznanja. Kolika je uopće ta zajednica kod nas?
I u Hrvatskoj i globalno riječ je o vrlo malom broju ljudi. Upravo zato što su brojčano mala skupina, transrodne osobe lako postaju meta dezinformacija i širenja straha. Nedavno smo vidjeli medijske navode o “stotinama djece” koja navodno prolaze tranziciju u Hrvatskoj, što nije istina – toliko da su se i institucije morale oglasiti i potvrditi da je riječ o iznimno malom broju slučajeva.
Ali brojke nisu ključno pitanje. Neovisno o tomu je li riječ o jednoj osobi ili o tisuću, prioritet nam treba biti suočavanje s predrasudama i otvaranje prostora za razumijevanje.
Mnogi ne znaju puno ni o tome kakva je procedura, koliko je dugotrajna, bolna i skupa promjena spola, pa ni izvode li se uopće takve operacije kod nas?
Važno je najprije razumjeti osnovne pojmove, jer u vezi s tim postoji puno neznanja i predrasuda. Spol se odnosi na biološke karakteristike s kojima se rađamo. Rodni identitet unutarnji je osjećaj pripadnosti rodu – kako osoba doživljava sebe, dok je rodno izražavanje način na koji to pokazujemo prema van, npr. odjećom, frizurom, govorom… Te tri stvari ne moraju uvijek biti jednake, i to je sasvim okej. Nemaju sve transrodne osobe potrebu za medicinskim zahvatima.
Javnost se često fokusira isključivo na operacije, no mnogima je dovoljno promijeniti ime, dokumente ili neke aspekte rodnog izražavanja. Neki se odlučuju na hormonsku terapiju, a manji broj na operativne zahvate. Svaka osoba ima svoj put i svoje potrebe, i to treba poštovati.
Što se tiče Hrvatske, kompleksnije se operacije ne izvode, ali postoji zakonski okvir koji omogućuje promjenu oznake spola u dokumentima. Ipak, postupak može biti dugotrajan i psihološki iscrpljujući, što dodatno naglašava potrebu za razumijevanjem i smanjenjem stigme umjesto osude.
Manjinama svake vrste život je često kompliciraniji nego većini, ali dojam je da javnost od svih seksualnih manjina zasad ponajbolje prihvaća gej i lezbijske parove… Je li to točno i kome je trenutačno najteže?
Teško je reći, jer ne postoji jasna “skala”. Znamo da u društvu postoje ljudi koji ne prihvaćaju različitost – bilo da je riječ o rodnom identitetu, orijentaciji, nacionalnosti bilo o nečemu drugom. Danas su u fokusu napada transrodne osobe, sutra to mogu biti gej roditelji, prekosutra strani radnici.
Važno je osvijestiti da svatko od nas može postati meta diskriminacije zbog nečega na što nismo imali utjecaj. Upravo to saznanje treba biti temelj empatije prema drugima – jer nikada ne znamo kroz što oni prolaze.
Javno pokazivanje osjećaja kod nas nije poželjno ni u jednoj kombinaciji?
Nažalost, živimo u izrazito patrijarhalnom društvu u kojem se pokazivanje osjećaja često percipira kao slabost, posebno kod muškaraca. Od malih nogu učimo dječake da “ne plaču” i da ne pokazuju ranjivost, dok se djevojčicama poručuje da budu poslušne i ne izražavaju previše svoje mišljenje. Takvi obrasci prate nas i u odrasloj dobi i oblikuju kulturu u kojoj se emocije potiskuju, a sukobi rješavaju agresijom ili šutnjom.
A zapravo, pokazivanje emocija je snaga. Ljudi su društvena bića – trebamo jedni druge i ne možemo funkcionirati bez međusobne povezanosti.
Umjesto da gradimo kulturu u kojoj je nasilje ili podcjenjivanje jedini odgovor na neslaganje, trebali bismo stvarati društvo koje potiče iskrenost, empatiju i međusobno poštovanje. Ako bismo više govorili o osjećajima, više slušali i manje osuđivali, imali bismo manje sukoba, manje predrasuda i više solidarnosti. Otvoreno reći nekome da nam je važan ili da ga poštujemo ne smije biti tabu – to je temelj zdravih odnosa, i u privatnoj sferi i u društvu u cjelini.
Je li lakše biti seksualna manjina u gradu ili na selu, u Zagrebu, Istri ili Dalmaciji?
U većim sredinama ili onima koje njeguju otvorenost ljudi su češće izloženi različitostima pa je lakše prihvatiti ono što poznajete. Kada se susrećete s različitim kulturama, stilovima života i ljudima, lakše je razumjeti da vas to na osobnoj razini zapravo nikako ne dira. Tako da, ako poznajete neku stvarnu LGBTIQ osobu, teško ćete govoriti o toj zajednici na temelju stereotipa, jer se stvarna iskustva ne uklapaju u predrasude.
S druge strane, u manjim sredinama, posebno onima gdje vlada zatvoreniji mentalitet, izazovi mogu biti veći jer raznolikost nije vidljiva, a predrasude se često prenose iz generacije u generaciju.
Ipak, važno je naglasiti da nije stvar samo u veličini mjesta, nego u ljudima i vrijednostima koje se njeguju. Postoje manja mjesta koja aktivno rade na uključivosti i solidarnosti, i velika urbana središta gdje diskriminacija i dalje postoji. Na kraju, lakše je biti manjina u okruženju koje gradi kulturu poštovanja i dijaloga – bez obzira na to je li riječ o selu ili gradu.
Zašto je pojedincima tako teško prihvatiti da netko ima drugačiju seksualnu orijentaciju od većine, što to govori o njima?
Razlozi za neprihvaćanje različitosti često leže u obrascima u kojima odrastamo i u vrijednostima koje društvo nameće. Hrvatska je i dalje snažno obilježena patrijarhalnim strukturama koje promoviraju stroge rodne uloge i ideju da postoji samo jedan “ispravan” način življenja, voljenja i zasnivanja obitelji. Kada se pojavi nešto što odstupa od tih normi, dio ljudi to doživljava kao prijetnju – ne samo društvenom poretku, nego i vlastitom identitetu i sigurnosti. Takva nesigurnost često dovodi do otpora i neprijateljskih stavova. Lako je demonizirati ono što ne poznajemo, a još lakše kada živimo u zatvorenim okruženjima u kojima nema prostora za dijalog i učenje.
Istraživanja jasno pokazuju da predrasude uglavnom proizlaze iz neznanja i nedostatka osobnog kontakta s LGBTIQ osobama. Ljudi koji poznaju nekoga iz zajednice ili žive u sredinama u kojima se otvoreno razgovara o različitostima imaju znatno manje predrasuda.
Drugim riječima, problem nije u samoj različitosti, nego u nespremnosti dijela društva da se suoči sa strahom od promjena i da prihvati da pluralizam vrijednosti ne ugrožava nikoga. Upravo suprotno – društvo koje prihvaća različitosti stabilnije je, sigurnije i zdravije za sve.
Istina, situacija nigdje nije idealna. Recimo, prema nedavnom istraživanju berlinske burze turizma ITB, provedenom u tridesetak zemalja, LGBTIQ osobe se najsigurnije osjećaju u Kanadi i Španjolskoj, ali, konstatira se, da praktički svuda ima prostora za napredak kad su posrijedi njihova prava i slobode. Možete li se s time složiti?
Da, apsolutno. Čak i u zemljama koje se smatraju predvodnicima u zaštiti LGBTIQ prava uvijek ima prostora za napredak. Prava i slobode nisu nešto što se osigura jednom zauvijek – na njima se mora stalno raditi.
Danas svjedočimo porastu otvorene podrške fašizmu diljem svijeta, i to je zabrinjavajuće jer takve ideje jačaju kada većina šuti. Zato je odgovornost na svima nama – hoćemo li graditi društvo koje uključuje i poštuje različitosti ili ono koje ih odbacuje.
Izvor: Večernji list, 02. kolovoza 2025., prilog “Obzor”, razgovarala Radmila Kovačević